Tečaj vjere: Sakramenti i Molitva
SAKRAMENTI
Dr. Mario Gerić
(sažetak predavanja)
Katekizam Katoličke Crkve smješta kršćansko viđenje sakramenta u okvir teološkog shvaćanja koncepta kršćanskog otajstva spasenja (otajstvo = latinski: mysterium).
U simbolu vjere, Crkva ispovijeda otajstvo Presvetog Trojstva i njegovog dobrohotnog plana spasenja za cjelokupno stvorenje: Otac izvršava otajstvo svoje volje darujući svoga Preljubljenog Sina i šaljući Duha Svetoga za spas svijeta, na slavu svoga Imena. Ta dinamika Božjeg djelovanja za spasenje svijeta i čovjeka naziva se "ekonomija Utjelovljene Riječi" ili "ekonomija spasenja" (vidi KKC 1066).
Mysterion (na grčkom jeziku) na način kako se upotrebljava u Svetom Pismu - posebice u Pavlovskim spisima - znači, doslovno: Božji plan spasenja koji se ostvaruje i koji je ispunjen u Isusu Kristu umrlom i uskrsnulom.
Sveti Pavao taj termin koristi u odnosu na Boga i Krista, naglašavajući dvije karakteristike koje se nadopunjuju ali nisu u potpunosti identične. Tako za Pavla Otajstvo Boga doslovno se shvaća kao spasenjski plan koji je «od vječnosti skriven u Bogu» (vidi: 1Kor 2,7; Kol 2,2; Rim 16,25; Ef 1,9). U tim redcima lako nam je dano shvatiti kako je Božji plan spasenja zapravo beskrajno bogatstvo Otčeve ljubavi i dobrote prema čovjeku što će se u Isusu Kristu u potpunosti otkriti ovom svijetu.
«U punini vrjemena» (usp. Ef 1,10) taj plan odvijeka skriven u Bogu (Ef 3,9) objavljen je u potpunosti u Kristu. Sam Isus je, stoga, objava ispunjenja Božjeg plana spasenja i konačna točka - povijesno gledajući - u obećanju-zavjetu Boga Oca u odnosu na cjelokupno čovječanstvo.
U Isusu, umrlom i uskrsnulom Gospodinu, temelju novog čovječanstva, ponovno se uspostavlja jedinstvo ljudskog roda. Naravno, mysterion označava i tajnovitost, događaj koji je zavijen velom i na neki način skriven, koji izmiče ljudskoj percepciji. No reći da je Božji plan spasenja skriven ljudskoj percepciji, ne znači zanijekati mogućnost da taj skriveni Božji plan spasenja bude objavljen čovjeku. Ta objava, u smislu ostvarenja Božjeg obećanja spasenja, konkretizira se u Isusu Kristu, koji ušavši u ljudsku povijest, otkriva čovjeku - u vjeri - vječnu Otčevu ljubav. Krist je, dakle, Božje otajstvo, zato što nam je On objavio ono što Bog jest i što želi od nas i za nas; a sve to učinio je na povijestan i ljudski način. Utjelovljeni Božji Sin, u sebi samome, učinio je da mi ljudi spoznamo otajstvo Božje volje; Krist je objava Božjeg Mysteriuma (usp. Ef 1,9; Rim 16,25).
Dakle, Krist je sakrament u najizvrstnijem smislu te riječi, ukoliko po njemu i u njemu se u potpunosti objavio sam Bog, i u njemu se taj Bog učinio čovjekom po Duhu Svetom.
U starom latinskom prijevodu mysterion (s grčkoga) prevodi se kao sacramentum. Tertulijan, kojega se smatra ocem latinske kršćanske teološke terminologije, 134 puta koristi pojam sacramentum. Sveti Augustin koristi taj isti pojam čak 2280 puta. Ta dva autora, pod pojmom sacramentum, naizmjence podrazumijevaju bilo ono što je doista skriveno, tajno, nedohvat1jivo, bilo kultni obred Crkve. Tako Sv. Ambrozije, izlažući svoje mistagoške kateheze o sakramentima novokrštenicima, svoja pisana djela naziva De misteriis i De sacramentis.
Na taj način u crkvenu terminologiju ulazi pojam sacramentum koji želi objasniti i definirati liturgijska slavlja Crkve.
Značenje tih slavlja u otačko doba je još unutar osnovnog biblijskog konteksta. Naime, Crkva se sabire na svoja slavlja kako bi činila spomen (spomen-čin) života i djela Isusa Krista, od njegova rođenja do njegove muke i smrti ter uskrsnuća kao temeljnog otajstva Kristovog života i kršćanske vjere. Crkveni otci, tek kasnije proširuju značenje pojma mysterion/sacramentum na slavlje sakramenta Euharistije i s njom povezanog krštenja (npr. Origen).
Tek u XII st. dolazimo do definicije sakramenta kao djelotvornog znaka nevidljive Božje milosti, ustanovljenog od Krista za naše posvećenje.
Nakon ustaljenja te definicije ustalio se i broj slavlja Crkve koje ona prepoznaje kao slavlja sakramenata. Naime, sakramenti, kao djelotvorna sredstva milosti, moraju biti ustanovljeni od Krista.
Po Duhu Svetom koji uvodi u svu puninu otajstva (usp. Iv 16,13) Crkva je malo pomalo prepoznavala ovo blago koje je od Krista primila i usmjerila svoje ophođenje s tom stvarnošću i način posredovanja milosti čija je službenica. Tijekom stoljećā Crkva je uspjela razabrati koja su od njezinih liturgijskih slavlja sakramenti ustanovljeni od Gospodina. (vidi KKC 1117).
Katekizam Katoličke Crkve - u tom smislu - predstavlja pojedine sakramente s preciznim usmjerenjem na čin ustanovljenja od samoga Krista. Osim toga, sakramenti su i prisutnost ljudskog faktora u susretu s Bogom. Naime, Bog i čovjek se susreću kroz svijet simbola i znakova, jednom riječju kroz obred - liturgiju.
Treba također napomenuti kako svaka stvarnost po sebi može biti znak Božje prisutnosti, ali nisu svi znakovi sakramenti. Tako možemo reći da je svaki čovjek "slika Božja", ali samo Isus Krist je potpuna objava i stvarna Očeva prisutnost u ljudskoj povijesti. Krist je vrhovni znak Božje prisutnosti. Povijest spasenja je zapravo povijest sastavljena od znakova koje Bog koristi kako bi nas spasio. A sva ta povijest smjera u konačnici ka Kristu. U njemu je potpuna objava samoga Boga. Sveti Pavao opisuje dolazak Kristov u tijelu kao objavu Božje ljubavi naklonosti (Tit 3,4); a i sam Krist, odgovarajući na Filipovo pitanje: «Pokaži nam Oca», kaže: «Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca» (usp. Iv 14).
Sinteza katekizamskog nauka o sakramentima koju smo prethodno razlagali može se jednostavno izreći ovako: «Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere» (KKC 1123).
MOLITVA
Dr. Natalija Bogović
(točke prezentacije)
Misaona molitva ili meditacija
Otvorenost Bogu i Božjoj riječi
● Atanazije J. Matanić u knjizi "Uvod u duhovnost" razlikuje duhovnost kao znanost, ili studij i duhovnost kao življemi stvarnost ili duhovni život.
● U duhovnosti kao znanosti materijalni objekt je kršćanski duhovni život, koji se katkada još naziva religiozni život, unutrašnji život, nadnaravni život ili jednostavno kršćanski život.
● To je znanost o ljudskim činima koji imaju poseban odnos prema Bogu. Drugim riječima duhovnost bi se mogla odrediti kao znanost o primjeni Evanđelja na život kršćanina bilo na intelektualnom bilo na asketskom ili na onom čisto mističnom planu."
● Duhovnost je nadalje i sinonim pobožnosti ili religioznosti ili ostvarenog, življenog, prakticiranog ili iskustvenog duhovnog života.
● Postoji li danas u mome životu intimna molitva, otvorenost Božjoj Riječi, razmatranje Božje Riječi?
● Tražeći svoj identitet kao kršćani u vremenu u kojem živimo pronalazimo ga samo ako
smo otvoreni životu koji se odvija u zajedništvu s Bogom i s Njegovom Riječi.
● Moramo znati da nema duhovnog života bez molitvenog života!
Molitva
● Molitva je svako uzdizanje duše Bogu. Moliti se može na razne načine: ako samo u svojoj nutrini, mislima i željama razgovaram s Bogom, ondaje to unutarnja molitva, ako misli i želje popratim riječima ondaje to usmena molitva, ako pjevamo pobožne pjesme, to je također molitva, ako razmišljam o istinama vjere i nad njima razmatramo, i to je molitva.
● Misaona molitva ili meditacija koju karmelićanski sveci preporučuju sadrži u sebi i razmišljanje, razmatranje nad istinama naše vjere i razgovor s Bogom.
● Moliti svakako treba pouzdano, jer sam Krist nam je obećao: Što god zamolite u moje ime, učinit ću to, ali i ponizno, jer čovjek mora imati svijest o sebi i svojim slabostima i grijesima i da sva naša vrijednost dolazi od Boga i njegovog milosrđa. Moliti treba ustrajno (Gospodin je nekad i svece puštao da za jednu milost mole godinama).
Zašto je važno moliti?
● Moliti je vrlo važno i potrebno je da ljudi ponovo počnu moliti jer se time događa pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjeka. Uzor imamo u Mariji, u svecima koji su znali kako moliti i molili su. Molitva je životna potreba vjernika. Kao što je jelo potrebno za fizički život tako je molitva potrebna za čovjekov duhovni život. Molitva je naša poveznica s Bogom. Čovjekova usmjerenost prema zajedništvu s Bogom najbolje se ostvaruje molitvom. Na kraju onaj koji redovito moli s pouzdanjem i poniznošću pobjeđuje snage zla i razdora, sposoban je za obraćenje, sposoban je izabrati Boga i ljubiti ga na najpotpuniji način i na kraju dobiva od Gospodina i milost spasenja.
● Kršćanski život je ljudski život življen u skladu s poukama Isusa Krista po kojima moramo urediti sva svoja djelovanja, ljubeći ga i obdržavajući njegove svete zakone. Kršćanska duša živi za Boga. Molitveni život je oblik kršćanskog života po kojem se namjerava ne samo živjeti za Boga već živjeti s Bogom. Najjednostavnije rečeno molitva je razgovor s Bogom u kojemu mu očitujemo želje svojeg srca.
Misaona molitva
● Usmena molitva je molitva u kojoj izgovaramo neku formulu koja izražava naše želje. Npr. kada izgovaramo Očenaš prikazujemo Bogu sedam molbi. Tu molitvu izgovaramo s nakanom da častimo Boga, ili nekog sveca ili pak Blaženu Djevicu Mariju.
● Misaona molitva sastoji se u tome da Bogu govorimo srcem na spontan način, ne naučenim molitvama. U ovom obliku molitve Bogu možemo očitovati sve želje koje nosimo u srcu s tim da će svaka molitvena duša nastojati reći Gospodinu i da ga ljubi ili da ga barem želi ljubiti jer ljubav je bit molitvenog života.
● Ljubav omogućava da procvate prijateljstvo između Boga i čovjeka i uvodi u intimnost.
● Ono što moramo o molitvi znati to je da je ona izraz ljubavi i samo kroz ljubav se zaista može pravilno razvijati i učiti.
Dvije vrste ljubavi
● Postoje dvije vrste ljubavi: osjetilna ljubav i ljubav volje.
● Osjetilna ljubav se sastoji u osjećaju koji nas na osjetilan način vodi prema nekoj osobi te u nama izaziva ugodu u njezinoj prisutnosti ili u sjećanju na nju.
● Ljubav volje se pak sastoji u "htjeti dobro" nekoj osobi, po slobodnom izboru i odlučnosti naše volje.
● Istinska ljubav jeona ljubav volje jer je volja u nama ono najosobnije. U volji se nalazi naša sloboda i upravo po njoj se darujemo Bogu. Zato Bog od čovjeka traži upravo dar njegove volje. U tom daru se nalazi i puno posvećenje čovjeka Bogu.
● Osjetilna je ljubav dopuna drugotne važnosti. O nama ne ovisi kada je doživimo dok o nama ovisi da ljubimo voljom. Po naravi želim sjetilnu ljubav jer ona zbog svoje slatkoće donosi utjehu i uživanje, ali upravo zato se u osjetilnoj ljubavi često traži samog sebe dok se u ljubavi volje traži Bog. Boga u molitvi se ljubi ljubavlju volje budući da je ona važnija. Ako se njoj i pridruži sjetilna ljubav samo pomaže da se ojača volja u darivanju Bogu. Nedostaje li sjetilna ljubav nastavit ćemo služiti i častiti Boga svojom voljom.
Metoda misaone molitve
● Postoji metoda misaone molitve u karmelskom redu koja svoje neposredno podrijetlo vuče iz pouke Sv. Terezije Avilske i Sv. Ivana od Križa. Ta metoda misaone molitve ima nekoliko dijelova:
1. Priprava
2. Čitanje
3. Meditacija s čuvstvenim razgovorom
4. Zahvala
5. Prikazivanje
6. Prošnja
Priprava
● 1. Priprava - Kada se želi moliti treba odvojiti vrijeme za molitvu, mjesto gdje se može biti pribran. Bitno je također i zauzimanje odgovarajućeg položaja kako bi se duh i tijelo pripremili za susret s Bogom u molitvi.
● Priprava služi da nas dovede u Gospodinovu blizinu. Ne može se s nekom osobom govoriti prisno ako joj niste blizu. Bitno je staviti se u Božju prisutnost sa živom vjerom te i poniznim stavom duše koja se priznaje Božjim djetetom.
● Vježbanje Božje prisutnosti treba nastojati učiniti trajnim, što je dulje moguće. To je sveta vježba koja u sebi sabire našu misao i našu volju. Mi na taj način zadržavamo doticaj s Bogom čak i unutar najzahtjevnijih poslova i obaveza te često razgovaramo s Njim preko dana. Vjernost toj praksi stvara u nama i određenu lakoću razgovora s Bogom.
● Duhovni stav koji najviše koristi duši u tom dodiru s Bogom je stav ponizna pouzdanja. Doista, Bog je naš Otac i želi da sn njime razgovaramo poput nemoćne djece. Najbolji način da dovedemo dušu u Božju blizinu je doći u prisutnost svete euharistije (kada obavljamo molitvu pred presvetim sakramentima) i sabrati se u vlastitoj nutrini predajući se Trima Božanskim Osobama koje prebivaju u duši koja se nalazi u milosti te se njoj i nude kako bi bile spoznate i ljubljene.
Čitanje
● 2. Čitanje - čitanje pribavlja temu za razmatranje Božje Riječi i čuvstveni razgovor s Gospodinom. Izabiremo temu kojom se želimo baviti i time se kasnije olakšava razmatranje.
● Da bismo započeli razgovor s prisutnim Bogom podsjetit ćemo se teme izabrane u čitanju. Čitanje je najbolje obavljati prije molitve. Čitanje služi za pripravu meditacije. To je cilj čitanja. Ono služi da nam neposredno predloži neku istinu u koju ćemo dublje proniknuti s razmišljanjem kako bismo dospjeli do dubljeg uvjerenja o Božjoj ljubavi prema nama (onim dušama koje više ne mole u obliku meditacije, već molitve sabranosti ili smirenosti, čitanje više ne služi da bi se izabrala tema, nego prije da se duša sabere, pripravljajući se tako da se u molitvi osjeti počivanje u Bogu).
● Treba čitati pozorno jer je cilj čitanja pronaći temu za razgovor s Gospodinom sa pobožnim i sabranim stavom jer nas ta dobra raspoloživost srca potiče da tražimo ono što je dobro za dušu. Tako se lakše uočavaju plodne teme. Sv. Tereza nikada nije išla moliti bez knjige. Dobro je imati uvijek tekst pred sobom kada nam pozornost oslabi da imamo pred očima svoju temu za razmatranje.
Meditacija i čuvstveni razgovor
● 3. Meditacija s čuvstvenim razgovorom - meditacija ili osobno razmatranje koje obavljamo (o božanskom daru ili o otajstvu koje smo odabrali u čitanju) ima dvostruku svrhu: jednu intelektualnu drugu čuvstvenu.
● Intelektualna je svrha bolje razumjeti Božju ljubav prema nama, kako nam se objavljuje u božanskom daru ili otajstvu koje razmatramo te se tako sve više uvjeriti u poziv koji Bog upravlja našoj duši, a to je da ljubimo i da se razvijamo u ljubavi.
● Čuvstvena se svrha sastoji u pokretanju volje za vršenje ljubavi i za njezino očitovanje odgovarajući na božanski poziv. Meditacija se dakle prikazuje kao neposredna priprava za čuvstveni razgovor s Gospodinom.
● Taj se prijelaz ne mora dogoditi točno u određenom trenutku već se događa na jedan spontan način. Obavljajući vlastita razmišljanja u Božjoj prisutnosti te vidjevši tako jasnije koliko nas Bog ljubi, duša se lako osjeća potaknuta izreći riječi ljubavi. Duša polako napušta svako razmatranje kako bi se predala vršenju ljubavi i njezinim očitovanjima. To je čuvstveni razgovor. U njemu duša kaže i ponavlja na tisuće načina Bogu da ga ljubi da ga želi ljubit još više i želi mu dokazati svoju ljubav. Ovaj čuvstveni razgovor je veoma važan i središnji je dio molitve.
Tri elementa meditacije
● Inače kod karmelićanskih autora može se primijetiti određena razlika u načinu na koji se predstavlja meditacija, ali se svi ti načini u biti slažu. Neki od njoj govore bez razlikovanja različitih elemenata, drugi pak razlikuju meditativno razmišljanje od čuvstvenog razgovora kojemu razmišljanje vodi te taj razgovor nazivaju kontemplacija.
● Neki pak u meditativnom dijelu razlikuju predstavljanje i razmišljanje. No ono što je zajedničko jest da postoje tri elementa u meditaciji:
1) predstavljanje - djelo mašte;
2) razmišljanje - djelo razuma;
3) razgovor - poglavito djelo volje.
Predstavljanje (djelo mašte)
● 1.) Predstavljanje ili djelo mašte sastoji se u aktivnosti mašte kojom oblikujemo jednu vrstu slike ili otajstvo o kojem želimo meditirati ili se radi o vidljivim objektima od kojih se naše razmišljanje uzdiže k Bogu.
● Cilj je predstavljanja maštom da nam olakša razmišljanje. Npr. lakše je razmišljati o nekom događaju iz Isusova života ako držimo sliku tog događaja ispred sebe koja nam usredotočuje maštu. Usredotočenost zamišljajne spoznaje pomaže razumskoj spoznaji. Ipak, karmelićanski autori ne inzistiraju na nužnosti ovog elementa ali ukazuju kako može biti koristan.
Razmišljanje (djelo razuma)
● 2.) Razmišljanje ili djelo razuma je prvi od izravnih elemenata koji tvore meditaciju. I taj element mora biti podložan sljedećemu odnosno čuvstvenom razgovoru. Ta podređenost ukazuje na to da mora trajati samo onoliko koliko dostaje da dovede dušu do tog razgovora tj. dok ne proizvede u duši stvarno uvjerenje daje Bog ljubi te daje poziva da mu uzvrati ljubavlju.
● Npr. ako se razmatra Isusova muka, sv. Terezija savjetuje da se promotri: Tko trpi? Što trpi? Zašto? S kakvim raspoloženjem?, ali s druge strane postoje i duše koje zbog određene pokretljivosti mašte i misli imaju velike poteškoće da se zaustave na određenoj ideji. Njima sv. Tereza savjetuje da na drugi način povežu misli koje bude ljubav. Taj se način sastoji u sporom recitiranju kakve usmene molitve, zaustavljajući se s pozornošću na promatranju smisla riječi i koristeći prigodu da se oblikuju neka razmišljanja i izraze osjećaji.
Razgovor (djelo volje)
● 3) Čuvstveni razgovor započinje čim se u duši upali živo uvjerenje da se mora ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Sve dakle ovisi o lakoći s kojom se duša dovodi u to nužno raspoloženje. No ta se lakoće stječe vježbanjem. U tom čuvstvenom razgovoru duša poglavito Bogu izražava svoju volju da ga ljubi i pokazuje mu svoju ljubav. Taj razgovor može poprimiti najrazličitije oblike, duša može izraziti svoju ljubav Presvetom Trojstvu, ili izravno Isusu, a može čuvstveno razgovarati i sa svecima. Taj se razgovor obavlja na različite načine. Može se čuvstveno razgovarati naglas, ali i na čisto unutarnji način izričajima srca i volje. Ti izričaji mogu biti kratki i mogu se ponavljati. Duša se također može zadovoljiti da uživa u Božjoj prisutnosti. Taj razgovor je neprestan, ali ne u smislu da duša neprestano mora nešto govoriti, čak karmelićanski autori izričito uče neka taj razgovor ne bude s previše riječi ili pokreta nego radije smiren i prekidan, neka se dopušta duši da sluša Božji odgovor. Kada bismo samo mi govorili to ne bi bio razgovor. Sv. Tereza nas uči da Bog govori duši kada ga ona od srca moli i to na način dajoj šalje milosti svijetla i ljubavi po kojima duša bolje shvaća Božje putove. Slušanje se dakle sastoji u prihvaćanju te milosti i zadržavanju u njoj.
Čuvstveni razgovor - početak kontemplacije
● Taj čuvstveni razgovor je nazivan često i kontemplacijom jer tada duša više ne promišlja kako je to činila za vrijeme meditacije. Sada nazoči otajstvu koje je prije meditirala, sada i bolje shvaća ili pak jednostavno promatra Isusa ili nebeskog Otca s kojim govori. U tom jednostavnom pogledu duše ostvaruje se tradicionalno poimanje kontemplacije - jednostavan pogled koji prodire u istinu.
● Budući da u razgovoru Bog običava duši udijeliti svoju svjetlost i pod tim se vidom tu na neki način događa ono što je u punom smislu vlastito pravoj kontemplaciji, a to je ulijevanje nebeske svijetlosti.
● Za taj razgovor ne postoji vrjemensko ograničenje. Ipak, na početku, nije duši tako lako zaustaviti se dugo vremena u takvom izričaju ljubavi, stoga se može pribjeći zadnjim činima molitve: zahvaljivanju, prikazivanju ili prošnji.
Zadnja tri čina molitve
4. Zahvala
5. Prikazivanje
6. Prošnja
● Ova tri zadnja čina molitve služe kako bismo lakše produžili naš čuvstveni razgovor s
Gospodinom.
● To su u stvari različiti načini očitovanja naše ljubavi.
● Ovo razlikovanje dijelova ne šteti obavljanju misaone molitve, jer dva prva dijela
(priprava i čitanje) još nisu misaona molitva, ali su nešto poput vrata kroz koja se
ulazi u molitvu.
● Tri posljednja dijela (zahvala, prikazanje, prošnja) su dopuna misaonoj molitvi te nisu
obavezni.
● Molitva se dakle svodi na meditaciju koja je popraćena prisnim razgovorom s
Gospodinom - čuvstvenim razgovorom.
● Izneseni red je najlogičniji, ali se u molitvi može koristiti velika sloboda.
Zahvaljivanje
● U zahvalnosti očitujemo Gospodinu poniznu zahvalnost za darove koje smo od njega
primili.
● Mnogi razlozi potiču dušu da izrazi svoju zahvalnost Gospodinu jer smo od njega
primili sve.
● Npr., biti rođen od roditelja katolika te odmah biti kršten, biti odgojen u istinskoj vjeri,
osobito primiti zvanje za određenu svećenički ili redovnički život ili bračni život,
zahvalni za sve naše drage u obiteljskom okruženju, dobročinitelje, prijatelje, za osobe
koje su povjerene našoj brizi. Zahvaliti se može ne samo Gospodinu već i Blaženoj
Djevici Mariji i svecima za njihov zagovor u našu korist.
Prikazanje
● U prikazanju potaknuti zahvalnošću i mi želimo nešto dati Gospodinu. Budući da smo
od Gospodina primili sve, pohvalno je da se sa svoje strane prikažemo Njemu,
pokazujući da želimo sve svoje snage staviti u njegovu službu.
● Dobro je imati kakvu posebnu nakanu te prikazati Gospodinu svoju volju da vršimo
određenu krjepost, da se velikodušno borimo protiv određene napasti, da srčano
prihvatimo neku kušnju ili trpljenje.
● Tim posebnim nakanama dovodimo molitvu u veći doticaj s našim svakodnevnim
životom. Stoga je za sve preporučljivo da završe molitvu s praktičnom nakanom.
Prošnja
● U prošnji tražimo Njegovu pomoć kako bismo ostali vjerni nakanama koje smo
donijeli u prikazanju.
● Isus je učeći nas rekao kako bez njega ne možemo učiniti ništa što će ostaviti dobrog
ploda i dodaje: "Tražite i primit ćete, kucajte i otvorit će vam se".
● Duhovni napredak ovisi vrlo mnogo o molitvi i stoga je treba obavljati ustrajno i s
pouzdanjem. Osim za svoje potrebe Boga moramo moliti i za druge, za njihove
vremenite i duhovne potrebe, a osobito za njihovo spasenje i svetost.
Glavne poteškoće u molitvi
● Molitva se sastoji u uzdignuću duše Bogu, u bavljenju njime mišlju i čuvstvima.
● Iz toga proizlazi da s obzirom na misao i na spoznaju imamo poteškoću rastresenosti,
a s obzirom na čuvstva suhoću.
● Kada kažemo rastresenost podrazumijevamo uplitanje misli koje nisu u skladu s
molitvom, dok je suhoća izostanak utjehe koju duša često kuša u duhovnom životu,
osobito u prvo vrijeme poslije obraćenja na bolji život.
● Ipak, duhovni život se ne sastoji u toj utjesi već u spremnosti volje na služenje Bogu.
● Same okolnosti u kojima se odvija ljudski život prigode su za suhoću u molitvi: fizički
umor, pospanost, tjelesne slabosti, sukobi, nerazumijevanje, nervoza, potištenost, sve
to dovodi duh u mučno stanje koje mu oduzima tihu radost i mir.
Izostanak utjehe nekada dolazi od samog Boga
● Postoji pak slučaj da suhoća u molitvi (izostanak utjehe) dolazi od samog Boga. To se
događa kada Bog stavlja dušu u nemogućnost da meditira i da se vježba u činima
ljubavi.
● To se u stvari vrlo često događa dušama nakon što su se određeno vrijeme žarko
posvetile molitvenom životu.
● Sv. Ivan od Križa uči da tom vrstom suhoće Gospodin poziva duše na jednostavniji
oblik molitve koji on naziva "početna kontemplacija". Ona duša kojoj se dogodi ovaj
slučaj treba napustiti meditaciju i u miru se prepustiti boravku u Božjoj prisutnosti.
Malo-pomalo će taj pogled u Boga postajati sve ispunjeniji ljubavlju te će duša od
stanja mučne suhoće postupno prijeći do mirna počivanja u Bogu.
● Kada Bog duši šalje suhoću, tom kušnjom Bog nastoji dušu osloboditi od djetinjarija
osjetljivosti kako bi je prenio na čišću i čvršću razinu volje. Ne nalazi više nikakvu
hranu za svoju duhovni život među lijepim predstavljanjima i prijašnjim slatkim
emocijama (kada je sve išlo dobro), duša primjećuje daje prisiljena uhvatiti se voljom
za vježbe vjere i ljubavi.
Božja prisutnost
● Što je Božja prisutnost? Božja prisutnost je vježba duhovnog života s ciljem da nas
održi u dodiru s Bogom u našim različitim svakodnevnim poslovima. Može se reći da
je to misaona molitva koja je produžena tokom čitavog dana.
● Sastavljena je od dva elementa: misli i osjećaja. Točnije, radi' se o misli na Boga te
držanju čuvstva usmjerena prema Njemu. Misao služi da usmjeri srce, odnosno volju
prema Bogu, a duša se potom voljom sjedinjuje intimnije s Gospodinom te prema
njemu usmjerava svoje djelovanje. I dok je razum nekad zauzet poslom koji
obavljamo, srce može ostati usmjereno prema Gospodinu. I premda je rad po svojoj
naravi rastresujući možemo ga uvijek činiti za Njega.
● Srce ćemo lakše držati usmjereno prema Bogu malim vježbama, kratkim molitvicama,
pobožnim zazivima, prikazanjem svojih djelovanja, prošnjom nebeske pomoći ili
kratkim razgovorima s Bogom.
● U vježbanju Božje prisutnosti možemo se služiti i izvanjskim objektima kako bismo
mislili na Gospodina. Npr. imati sa sobom raspelo i stavljati ga pred sebe za vrijeme
posla, obraćati mu se, časteći ga i ljubeći ga, držeći ga živim. Sve to može koristiti,
kao i svete slike. Postoji i zamišljajna vježba, a sastoji se u tome da se u mašti
predstavlja da su nam Gospodin, Gospa ili neki svetac jako blizu i da nas posvuda
prate. Možemo im se obraćati kratkim spontanim riječima ili nekom od čuvstvenih
vježbi. Ipak, ne uspijevaju sve osobe na taj način dobro vježbati Božju prisutnost jer
se traži vrlo živa mašta i dobro vladanje njome. U takvu predstavljanju ne nedostaje
istine jer iako Gospodin, Gospa ili sveci nisu fizički prisutni ipak su duhovno prisutni. Taj duhovni odnos si možemo predstaviti zamišljajući da smo u dobrom društvu
Gospodina ili svetaca.
Vježbanje življenja u Božjoj prisutnosti
● Npr. razumska vježba Božje prisutnosti jest ona u kojoj u pamet prizivamo sjećanje na
Boga po nekoj misli vjere. Npr. duša se sjeća trajne prisutnosti Presvetog Trojstva u
sebi te se nastoji svidjeti božanskim gostima. Ili pak promatra kako su njezine
dužnosti za nju očitovanje božanske volje te se neprestano sjedinjuje s tom božanskom
voljom. Nadnaravnim svjetlom vidi da su sve prigode njezina života uređene
Božanskom providnošću te ponavlja svojem nebeskom Ocu: "Svime sam zadovoljna",
ili znajući da je Bog uvijek vidi nastoji sve činiti na način da se svidi božanskom
pogledu.
● Najbolji oblik vježbe Božje prisutnosti jest onaj koji nam najviše odgovara. To se
određuje iskustvom i praksom. Za vrijeme objeda možemo uzdignuti svoje srce k
Bogu: "Bilo da jedete, bilo da pijete, sve činite na slavu Božju" - kaže Sv. Pavao. Na
taj način možemo urediti i rekreaciju i odmor koji nam služi da steknemo novu snagu
koju ćemo kasnije utrošiti u njegovu slavu. To se učini jednostavnim činom predanja
Gospodinu i u toj stvari. Tako će nam vježba Božje prisutnosti nesumnjivo omogućiti
da tijekom čitavog dana živimo svoj život ljubavi i da ga podijelimo s drugima.
Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu
Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova... >>>
KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!
Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni... >>>
'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje
Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'... >>>
Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu
Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u... >>>
Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije
U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup... >>>
Kompolje (župna crkva)
Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)
Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu
Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa
Brlog
Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)
Vratnik
Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati
Kad ce opet blog?... >>>
Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio... >>>
13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna... >>>