Važnost svećeničkog zajedništva i razlika između „ostati svećenik“ i „ostati vjeran“

POZDRAVNI GOVOR BISKUPA ZDENKA
Svećenički dan, Otočac, 22.6.2016.

Srdačan pozdrav svim svećenicima Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, a poseban pozdrav riječkom nadbiskupu i metropolitu mons. Ivanu Devčiću i gospićko-senjskom biskupu u miru mons. Mili Bogoviću.

Budući da nema niti mjesec dana od kako sam preuzeo Gospićko-senjsku biskupiju ovo je moje prvo sudjelovanje na svećeničkim danima, koje zajedno organiziraju Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija.

Ovakvi susreti svećenika uvijek su dragocjeni, uvijek dobro došli jer oni učvršćuju svećeničko zajedništvo, a određena razmjena iskustava je podrška, ohrabrenje i obogaćenje za sve, bilo na planu pastoralnog djelovanja bilo na planu poniranja dublje u misterij, veličinu i dostojanstvo samoga svećeničkog poziva.

Crkveni dokumenti nas pozivaju da izgrađujemo svećeničko zajedništvo, da iznalazimo načine i razloge da budemo zajedno i da znademo zajedno slaviti, ili kako veli jedan dokument, da „stvaramo blagdane“. I ovaj naš susret je jedan naš „stvoreni blagdan“ koji nam daje mogućnost da zajednički slavimo.

Naime, bez dubljeg svećeničkog zajedništva opasnost je da se završi u nekom individualizmu, samodostatnosti i samoizolaciji, a to je onda golema prijetnja da se deformira duhovni život svećenika kao i cijelo njegovo pastoralno djelovanje. Tu je i realna prijetnja da se oslabi u vjeri i pouzdanju u Boga.

Apostol Toma izvan zajednice nije mogao doživjeti iskustvo Uskrsloga. Učenici na putu za Emaus, nakon susreta sa Uskrslim, žurno se vraćaju u zajednicu i s drugima razmjenjuju iskustvo te se tako učvršćuju u vjeri i svome pozivu.

Jedan mi je biskup rekao kako se kao najsigurniji znak ozbiljnosti krize nekog svećenika uočava kada izbjegava svećeničke susrete. Distanca od braće svećenika siguran je znak i distance od naroda, koliko god se to prikrivalo određenim aktivnostima koje imaju privid zauzetosti i zajedništva.

S druge strane, svi smo mi samo ljudi, krhki, imamo svojih teškoća i kriza te u tom smislu i potrebu pomoći druge braće. Za vrijeme susreta s mladima u Loretu u kolovozu 2007. papa Benedikt XVI, odgovarajući na pitanje jedne mlade osobe s obzirom na tame koje se susreću na putu vjere, s obzirom na misterij Boga, veli: „Svi mi, iako vjernici, poznajemo Božju šutnju.“

I mi upadamo u tame i na planu vjere i na planu našeg poziva, pastoralnog djelovanja i naše vjernosti Bogu te poznajemo Božju šutnju i Božja zakašnjenja. I mi se trebamo itekako boriti da bismo uspjeli, kako veli Apostol, trku završiti i vjeru sačuvati (usp. 2Tim 4,7).

Znademo svi da nije isto „ostati svećenik“ i „ostati vjeran“. Ostati u svećeništvu znači ustrajati u opiranju različitim napastima da se promijeni životna odluka i izbor koji se jednom učinio. Ali ostati vjeran znači neprestano tražiti i trajno otkrivati, u svom svećeničkom pozivu, nove Božje pozive, nove Božje „idi“ ili „dođi“ te neprestano činiti nove „izlaske“ ili „egzoduse“ u svom svećeničkom životu. Samo tako se raste u spoznaji misterija vlastitog poziva i poslanja.

Stoga nije najvažnije ustrajati u pozivu, nego ustrajati u vjernosti. Teško je reći je li bolje ustrajati na svakakav način, nego ne ustrajati. Neki ustraju samo zato što se Crveno more zatvorilo i ne mogu nazad, a ne zato što ih nosi polet i oduševljenje prema Obećanoj zemlji. Vjernost se ne sastoji u samo obavljanju nekih poslova koji se moraju vršiti zato što to služba nalaže, nego je bit u tome da se to odnosno koliko se to čini iz ljubavi. Ivan Pavao II, u apostolskom pismu „Novo millennio ineunte“ upozorava na „opasnost da se nešto radi tek da se radi“ (br. 15), a onda dodaje kako je nužno da aktivnosti izviru iz razmatranja i molitve i da se nose s oduševljenjem i ljubavlju.

Vjernost zavisi od srca i njegove povezanosti s Bogom. Vrlo je važno za svećenika znati bdjeti nad vlastitim srcem da ga ne ispunimo samo s nama samima. Jer svećenik može imati, kako Sv. Pavao veli, „nerazdijeljeno srce“, ali nažalost nerazdijeljeno u smislu da ne voli nikoga, nerazdijeljeno srce zato što je unutra samo egoizam, briga za sebe i ljubav prema sebi.

To nam je trajna prijetnja. Jedan autor podrugljivo napisa o nama: „Svećenici i redovnici znaju voljeti, ali gotovo nikada međusobno se voljeti.“ Koliko god ta tvrdnja ne odgovara istini, opet znamo da ima toliko onih koji o svojim kolegama svećenicima ne znaju lijepo govoriti i traže sebi društvo izvan svećeničkog kruga. Stoga nam je obveza trajno raditi na našem srcu kako bi ono bilo sposobno vidjeti kod drugih, prije svega, ono što je lijepo i plemenito.

Istina je da se i u našem svećeničkom životu ne može uvijek 'putovati pod vedrim nebom'. Ne može se očekivati da se uvijek ima u srcu neki gorući grm strasti za Boga. Nekada ćemo osjetiti da je daleko više pepela nego žara. Ali je važno da ispod pepela imamo nešto žara te da prihvatimo nositi poteškoće u pouzdanju i strpljivosti. Trebat će nekada i duže čekati da Bog ražari oganj i zapali novu vatru. Važno je da to čekanje ne bude pasivno i oskudno djelima ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Svećenički život zahtijeva napor ako se želi ustrajati u vjernosti. Potrebno je trajno bdjeti nad samim sobom i provjeravati svoj hod, kao i sredstva s kojima se služimo u tom hodu. Bez toga se može neprimjetno prijeći na drugu stranu puta.

Susreti svećenika uvijek imaju cilj da učvršćuju zajedništvo, solidarnost, veću osjetljivost i brigu jednih za druge. To od nas očekuje i zahtijeva sam Isus kada traži od Petra da učvršćuje svoju braću. Neka i ovaj susret bude mali doprinos k tome, pa neka i za sve nas, kao i za Pavla, to „biti s braćom“, bude istinski odmor i rasterećenje (v. Rim 15,32).

Važnost svećeničkog zajedništva i razlika između „ostati svećenik“ i „ostati vjeran“
Što je sve sumnjivo u ovoj pandemiji - tko stoji iza globalnog eksperimenta?

Što je sve sumnjivo u ovoj pandemiji - tko stoji iza globalnog eksperimenta?

U cijelom svijetu poduzimaju se epidemiološke mjere koje iz temelja mijenjaju naše živote. Već sada, a osobito u bliskoj budućnosti, pojedinac, ali i zajednice...   >>>

Iako bez 'zbora', kompoljska 'Stipanja' svečana i radostna

Iako bez 'zbora', kompoljska 'Stipanja' svečana i radostna

Ovogodišnja kompoljska 'letnja Stipanja', zbog cijelom svijetu nametnutog korona terora, 'morala' je biti trostruko drukčija. Budući da su roditelji naših...   >>>

Vedra i sunčana proslava "Karmenice" u Kuterevu

Vedra i sunčana proslava "Karmenice" u Kuterevu

Susjedna župa Kuterevo svečano je 16. srpnja proslavila svoj "zbor", tj. svoju zaštitnicu, Gospu Karmelsku, koja se pučki od davnine naziva "Karmenica"....   >>>

O Danu državnosti - zahvala Bogu i Sv. Ivanu Pavlu

O Danu državnosti - zahvala Bogu i Sv. Ivanu Pavlu

70. godina svećeništva mon. Milana Simčića U Rimskoj kuriji pripremali smo međunarodno priznanje Hrvatske Mons. Milan Simčić, svećenik rodom iz Klane,...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu - u nedjelju na Duhove

Poradi dobro poznatih okolnosti i razloga ovogodišnje slavlje zaštitnice župe Brlog – Pohod Blažene Djevice Marije Elizabeti, tj. župni "zbor", pučki zvan...   >>>

Moja Župa
Mise i pobožnosti

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>