Naš župnik dao intervju u povodu pet godina župničke službe

GLAS GACKE – razgovor s povodom (Milan Kranjčević)

Razlog ovom sučelnom razgovoru (interviewu) s don Anđelkom Kaćunkom, kompoljskim župnikom i upraviteljem župa u Brlogu i Vratniku (podredno i Crnomu Kalu) je njegova prava mini-obljetnica. O čemu se radi? Don Anđelko će u kolovozu ove godine navršiti pet godina župnikovanja odnosno upravljanja navedenim župama. Ali to nije sve, to je njegovih prvih pet godina da je uopće župnik, bez obzira na dužinu svećeničkog staža, koji nije tako malen.

Don Anđelko, pet je godina što ste župnik. Nije to neki jubilej, svećenici Vaših godina možda su već i zaboravili početak svoga župnikovanja. Osjećate li se zbog toga mlađe?

- Zapravo, kad malo bolje razmislim – osjećam se stalno jednako mlad, što me već polako počinje zabrinjavati jer primjećujem kako ljudi oko mene stare… (smijeh). Pitanje vam je i simpatično i "nezgodno". Prvo, vraća me na početak moje župničke službe prije pet godina. Jer prvi župnički dekret u 57. godini života i 33. godini svećeništva, kao kod mene, doista je rijetkost. Drugo, budući da sam bio bez ikakva iskustva u vođenju župe kao župnik – što, za razliku od onoga kako to narod obično zamišlja, nije nimalo lagana služba! – doista sam se iskreno molio Bogu, baš poput mladoga kralja Salomona: Gospodine, ti znadeš da ja u ovoj službi nemam nikakva iskustva. Zato "podaj svome sluzi pronicavo srce da može razlikovati dobro od zla i upravljati tvojim narodom!" Tu molitvu često sam ponavljao tijekom ovih pet godina. Možda je u tome tajna moje "mladosti", kao i "nezgoda" Vašega pitanja… (opet smijeh).

Kakav je osjećaj kada svećenik postane župnikom? Je li to osjećaj određene slobode: svoja župa, svoji vjernici, svoj raspored dužnosti? I k tomu valja pridodati – svoja odgovornost prema župljanima, naravno i prema hijerarhiji. Sam svoj gazda. Ili je bolje biti 'druga violina' (kapelan, vikar)?

- Prvo što bi mi palo na pamet kao odgovor na ta pitanja prije nego sam postao župnik bila bi dosjetka starijih kolega koju sam zapamtio iz vrjemena studija i kojoj smo se "smijali kao ludi" - a to je pojam "župnik", ali kao kratica (Ž.U.P.N.I.K.) sa značenjem: žrtva užasne podređenosti narodu i kuriji! Sada, međutim, s petogodišnjim župničkim iskustvom mogu reći da je to razdoblje i ta služba meni – poseban Božji dar! To je neopisivo lijepo iskustvo, također veoma važno za ostvarivanje sebe u temeljnom poslanju koje je Bog usadio u ljudsko biće, a to je roditeljstvo. Naime, u župničkoj se službi svećenik u punini može ostvariti u tzv. "duhovnom očinstvu", jer 'rađa', odgaja, podiže, upućuje u život… svoju duhovnu djecu. Posebno je to snažno i doživljajno kada svećenik ostane duže (ve valja predugo!) na župi pa tijekom njegove službe stasa više generacija. No danas je to rijetkost, jer smo i mi postali "mobilni" – zbog brzih promjena i potreba "na terenu" češće dobivamo "prekomandu".
No dobro, budući da je u Vašem pitanju više pitanja, i u njima nekoliko ključnih pojmova, na prvo sam odgovorio pa idemo po redu dalje. To što sam rekao odnosi se na OSJEĆAJ, a dodat ću samo da na svaku novu službu dolazim bez ikakva "osjećaja", tj. ne treba mi dugotrajno navikavanje pa nastojim brzo "snimiti situaciju" i pokušavam uvoditi ono što nedostaje. Drugi važan pojam Vam je SLOBODA. Ona je u župničkoj službi najmanje u svezi s pojmom GAZDA (premda se u smislu da svećenik bude u župi "paša", "boss", "šerif", "faca"… lako može zlorabiti), nego, kao i općenito u životu, najjače je odnosno bilo bi potrebno da bude povezana s pojmom ODGOVORNOST. Upravo se tu u pravom smislu pokazuje koliko je zahtjevna i ozbiljna svećenikova župnička služba – kao i to koliko je lakše biti kapelan, župni vikar (pomoćnik)… Možemo to pojasniti malko priprostom usporedbom: nije svejedno voziti pun kamion krumpira i pun autobus ljudi! U oba slučaja vozači su odgovorni svome gazdi, ali vozač autobusa je u svojoj savjesti odgovoran i pred tim ljudima, i pred njihovim obiteljima, i pred narodom, i pred Bogom… Tako je i župniku – premda je naša služba također velika radost! - ljudi ne mogu shvatiti koji je teret obveza koju mi preuzimamo… Konkretno, ja imam tri župe – one nisu velike, ali je lakše voditi jednu veliku tvrtku nego tri male, jer svaka od njih traži brigu na svim važnim poslovima, a to su: osmišljavanje, planiranje, organiziranje, marketing, izvedba itd. raznih programa tijekom cijele godine. Nažalost, to je upravo ono što nisam praktično učio na teologiji, a zapravo je najvažnije za nas "na terenu". Danas se taj fenomen, primjenjiv za svaku organizaciju pa i župu, izražava stranim riječima: lidership, management, komunikacija… Moram reći da mi je u tom smislu bio koristniji studij i praksa novinarstva. Svakako, vrlo brzo sam podpuno sâm bez ičije pomoći naučio da su za župnika najvažnije tri stvarnosti: 1. ljude voljeti, 2. za njih moliti, 3. s njima biti, jesti i piti! Eto, već sam ovo 'razvukao' pa da ne duljim, najgore mi je kad čujem komentar: "A ča naš pop ima delat?!" Zato stalno nosim papirić na kojem je desetak mojih svakodnevnih aktivnosti… Da zaključim, iz svega toga je očito da biti župnik ne znači samo "odmašit mašu" pa "mozak na pašu"!

Neki se uvijek iznova pitaju kako Vam je 'pao' prelazak iz metropole u tzv. provinciju, a jednako tako još uvijek ima onih koji ne shvaćaju zašto ste svojevoljno napustili ugledno kancelarsko mjesto u Vojnoj biskupiji i odlučili se na prelazak u Gospićko-senjsku biskupiju…

- Ne iznenađuju me ta pitanja, jer mnogi nikada nisu čuli iz mojih usta odgovor i objašnjenje - a mediji još uvijek ponavljaju stare laži i prikazuju snimke stare osam godina pa medijski neupućen narod misli da se to sve dogodilo "jučer". Zato, a najprije Vam hvala što ste istaknuli da sam napustio službu kancelara SVOJEVOLJNO (jer drukčije i nije moguće prijeći u drugu biskupiju!), po "tisućiti put" ponavljam razlog mojega odlaska iz Vojne biskupije. Bilo je to u srpnju 2008. godine – gle, baš u ovo vrijeme prije osam godina! - nakon sudjelovanja na predstavljanju knjige Nives Celzijus "Gola istina". Zbog velikog pritiska raznih lobija na vodstvo Vojne biskupije "da me ušutkaju" bio sam stavljen pred ultimatum: zašutjeti ili otići. A kako sam ja davno odlučio da – po riječi proroka Izaije – "Sionu za ljubav neću šutjeti!" – nakon što sam biskupu Jezerincu priopćio da odlazim - pitao sam biskupa Milu Bogovića hoće li me primiti u svoju biskupiju, što je on je rado učinio. Tako sam došao u Gospić. A razlog za odlazak na predstavljanje spomenute knjige bio je H.I.R. – to je kratica koja znači "humanizam", "iluminacija" i "reklama". Prvo, htio sam "odvaliti šamarčinu" licemjerima koji su u tjedniku Arena rado čitali izvadke iz njezine buduće knjige a pljuvali je kao "starletu" ili "štracu". Njihovoj ('toploj') braći među kršćanima htio sam posvijestiti da je i za nju Isus prolio svoju krv! Drugo, nastojao sam već tada na sve moguće načine "izići iz sakristije" – što papa Franjo sada traži od svih! – i kao svećenik ući ter unijeti svjetlo blagoslova u prostore u koje nikad neće zaći ni jedan biskup ni većina svećenika, jer se ne žele "spuštati tako nisko". Zato ističem da sam preteča pape Franje u Hrvatskoj… (smijeh). Treće, znao sam da će to imati golem medijski odjek i da ću nakon toga, dajući izjave za mnoge medije, često moći "saditi svoje cvijeće u tuđem vrtu"! Eto, sapienti sat (a blenti ni budilica!)… (opet smijeh). A Isus bi rekao: "Tko može shvatiti, neka shvati" (Matej 19,12).

Kompolje je malena župa, ni po čemu se ne izdvaja od niza drugih. Hrvatska javnost vjerojatno nije ni znala gdje se nalazi, vjerojatno je smatrala (možda još uvijek smatra) da je to 'Bogu iza nogu'. No, Vašim dolaskom i Vašom medijskom prepoznatljivošću to nije više tako. Za Kaćunka, a sada i za Kompolje, gotovo pa svatko zna. Pere li Vas zbog toga barem imalo taština, sve u stilu: gdje sam ja - nema provincije?

- Hvala Bogu nikada nisam osjećao ni taštinu, ni gorčinu, ni zluradost. Na svoj poziv i na svećeničku službu nikada nisam gledao svjetskim kriterijima – kao na karijeru. Do prelaska u Vojnu biskupiju, 1. prosinca 1999., ja sam godinama bio urednik uglednog i utjecajnog katoličkog lista "MI", kao i direktor izdavačke djelatnosti udruge Hrvatski katolički zbor "MI". Javno sam polemizirao s mnogim uglednim osobama pa nisam u javnosti bio anonimac, ali sam se uvijek nastojao vladati jednostavno i nenametljivo, ali kršćanski suvereno, premda sam u pisanju njegovao specifičnu oštrinu koje su se neki čak bojali. U tom smislu doista sam se ponašao po rečenoj 'formuli' – gdje sam ja, nema provincije. S tim osjećajem uvijek sam mogao javno djelovati i sa Sljemena, i s Velebita, i s Mosora, i s Himalaje - puštajući medijsku "karavanu" neka "laje"… - pa sam i s takvim raspoloženjem rado došao u Gospić i poslije u ovu predivnu Gacku dolinu.

Na kraju, nije to Kompolje baš na kraju svijeta. Prometno gledano ono je gotovo pa u središtu Hrvatske, putovi jednako vode prema Zagrebu, Rijeci, Splitu. Baš pogodno otputovati bilo kamo i bilo kada, osobito računajući na autocestu. Što biste kazali onima koji imaju predrasude o provinciji? Je li provincija mentalna ili zemljopisna kategorija? Smeta li Vam u Vašemu župničkom poslu, a i onomu društvenomu, u kojemu ste veoma angažirani to imalo?

- Osobno, nimalo mi ne smeta. Žao mi je jedino što je to hendikep onima koji tako razmišljaju, a da toga kompleksa uopće nisu svjesni. U pravu ste glede "statusa" provincije. Već na studiju klasične filologije naučio sam "da je provincija u glavama", kako reče veliki rimski pisac. To doista znači da je "provincija" mentalna ili duhovna kategorija, poglavito danas u svijetu globaliziranih medija. Međutim, nažalost, u prjeziru "provincije" očituje se također poznati kulturološki fenomen kao oblik mentalnog poremećaja zvan "urbani rasizam", što je karakteristika velikih gradskih sredina u cijelom svijetu. I što je netko u velikom centru veći primitivac ili veći mentalni provincijalac to je veće njegovo gađanje prema zamišljenoj "provinciji" – a granica je najčešće njegovo vlastito dvorište. Npr. u Zagrebu je to rijeka Sava, u Splitu granica sa Solinom… itd. Sve iza i izvan toga je urbanim rasistima običan – brlog! To osjetim kad me i danas, ne samo u Zagrebu nego čak i u Ogulinu, upitaju: "Kako je u Brlogu?!" Nekad, ovisno o tome tko me je pitao, zločesto odgovorim: "Pa znadeš bolje od mene, jer brlog ti je u glavi, a ja sam u Kompolju!" A Kompolje je meni, kako ste naveli, i prometno i duhovno doista centar svijeta!

Netko od Vaših kolega svećenika reče, imena da mu ne spominjemo, da Kompoljčani imaju tu sreću da krajem svakog vijeka dobiju pomalo osebujne župnike. Početkom 20. stoljeća bio je to Milan Pavelić, pjesnik i isusovac, a početkom 21. stoljeća ni manje ni više već Don Blog, što Vam je gotovo pa drugo prepoznatljivo ime. U Vašem slučaju, kako to vjerni narod doživljava? Ponos? Ravnodušnost?

- Pa hvala Vam što ste me stavili uz bok takvom velikanu kao što je pater Milan Pavelić! A glede završnog pitanja, hm… ne znam… ovaj narod je često emotivno suzdržan, poglavito ako znade da je "gospodin" blizu… Naravno, malo se šalim, ali kada na OIL-u neki prolaznici stanu da me pozdrave ili pak zamole za zajedničku fotografiju, vidim kako se neki tome čude, ali je svima i drago. A ravnodušnost prema tom fenomenu je kod mene, jer sam na to naviknuo. Ja se prema svima u svakodnevnoj komunikaciji ponašam jednako – kao svećenik prema svojim vjernicima, s radošću ih susrećem na svim mjestima bez razlike i žao mi je što ne mogu sve njih češće obilaziti, nego nažalost većinu samo jednom godišnje. Svi mi svećenici, većinu svojih vjernika danas susrećemo, nažalost, na grobljima, tj. na sprovodima. One koji ni u crkvu na misu zadušnicu ne dolaze počeo sam zvati – 'grobokatolici'. Zato u posljednjem vrijeme upravo takve prigode redovito koristim da im posvijestim koliko je sveta misa važan i najvažniji događaj i zajednički susret za sve župljane pa ponavljam: "Češće dođi na misu – prije neg' te donesu! Sam dođi na misu, bolje nego u lijesu."

Kako biste sumirali svoju i kompoljsku 'prvu petoljetku'…? Od naroda se uglavnom čuje da ste učinili puno… S čim ste zadovoljni, a s čim niste…?

- A uh… - teška pitanja! Rekao sam narodu na početku, tj. čim sam došao u Kompolje, a to sam postavio kao svoj program, da ćemo – ZAJEDNO OBNAVLJATI CRKVU. Predpostavljam da je većina vjernika to pozdravila s oduševljenjem, misleći u prvom redu na crkvu-građevinu, koja je bila (i još uvijek je), nažalost, u neobnovljenom stanju! U tom smislu, siguran sam, većina je prečula onu prvu riječ – zajedno! Budući da je od smrti posljednjega župnika pok. Dintera, koji je stanovao u Kompolju, prošlo 40-ak godina, ljudi su mi u razgovorima stalno ponavljali da im treba "glava", netko tko će ih "povesti"… Dok nisam iz Otočca preselio u Kompolje nisam dovoljno shvaćao o čemu narod govori i koliko je doista važno da svećenik živi s narodom i među narodom. Sada imam to iskustvo, ali, nažalost – jer zvuči bolno! – prošlost bi se mogla vrlo brzo opet ponoviti. Naime, u Otočkom dekanatu trenutno je u 18 (slovima: osamnaest!) župa (a ja imam i jednu iz Senjskog dekanata) aktivno 9 (slovima: devet) svećenika - osam nas župnika i don Jure. Prosjek naših godina je oko 53 godine i najmlađi smo dekanat u biskupiji. Ali što će biti za deset godina? Ako svi budemo živi i ostanemo u ovom dekanatu – dvojica će imati više od 80 godina, jedan više od 70, dvojica više od 60, jedan više od 50, a dvojica više od 40. Međutim, veći je problem izumiranje naroda – na razini naroda, na razini naše biskupije, i u našem dekanatu – pa će vrlo vjerojatno neke župe biti ukinute, a neke susjedne spojene u jednu, a u ne tako dalekoj budućnosti morat će zaživjeti podpuno novi organizacijski oblik u pastoralu…! No o tom… po tom – vratimo se Vašem pitanju.
Glede primjedbe da sam "učinio puno", najprije odgovaram slikom kako na ravnoj ledini i krtičnjak izgleda kao Crkvina! A drugo, svakoga pitam: "A što si ti učinio?" Ovdje želim zahvaliti svim kolegama koji su u mojim sadašnjim župama prije mene ulagali svoju energiju, ljubav i trud ter činili što su mogli i tako pridonijeli da se "baklja vjere" ne ugasi. Ja sam, hvala Bogu, bio u drukčijoj poziciji pa sam mogao učiniti više, a možda sam mogao još više – za sve to Bog je jedini mjerodavan sudac. Naravno, narod ne zna kako je često važnije ono što se ne vidi tjelesnim očima ili izravno, nego ističe redovito ono što se golim oko vidi. Unaprijed sam znao, i zato sam, kako sam spomenuo, odmah na početku službe u Kompolju istaknuo da moram(o) – nastavljajući ono što su činili svećenici prije mene - istodobno i usporedno obnavljati i izgrađivati živu Crkvu i materijalnu crkvu… Uz ono što je učinjeno na planu materijalne obnove crkve i kvartira, sretan sam i zadovoljan što se oformila živa župna jezgra odnosno jedan broj stalnih vjernika koji su aktivni u svemu – kao sudionici liturgijskih slavlja, čitači, pjevači…, zapravo njih mi je Bog dao kao prve i prave suradnike. A uz to - kao mali paradoks, za razliku od izreke u Bosni da su "najgori turci oko đamije" – ti su moji najbolji vjernici većinom župnikovi susjedi, i to cijele obitelji, jasno uz nekolicinu ostalih. U tom smislu najdraži mi je pomak osnutak župnoga zbora prije malo više od godine dana, što je bilo moguće nakon što se (50 godina poslije legendarnog kompoljskog orguljaša Jakice Odorčića) za sviranje osposobila Glorija Kranjčević.
Među onim čime nisam zadovoljan jest to što se još više vjernika ne odaziva na "događaj tjedna", tj. na nedjeljnu sv. misu – mislim na one koji mogu doći, ali smatraju da im je važnije biti na nekom drugom mjestu ili poslu. Jasno, neki imaju izgovor za sva četiri godišnja doba: u proljeće je oranje i sjetva, ljeti je košnja i žetva, ujesen je berba plodova, zimi je nepodnošljivo hladno (a ljeti neizdrživo vruće)! Ima i onih kojima je misa uvijek "u nezgodno vrijeme", tj. baš kad oni imaju važan posao u svome svakodnevnom biznisu. Imam također dojam da bi neki došli kad bi i Crkva davala "poticaje" za nešto…
Ali nije to izvorno kompoljski ili hrvatski fenomen. Problem je zapravo u tome što su naši vjernici dijelom već postali "kršteni pogani" – kao što je to masovno u Europi i Americi - kršćani su samo "na papiru", a žive podpuno po pravilima ovoga svijeta odnosno po "receptu" koji je naš narod sažeo u izreku "u se, na se i poda se", a Sv. Pavao u Poslanici Filipljanima (3,18-19) osudio: "Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko." Htio je reći – misle samo na zemaljsko! Kao što neki cijeli tjedan pa i nedjeljom misle samo na svoj biznis: na sijeno, na njivu, na štalu, na kafić, na garažu, na lov, na sport, na izlet, na "vikend"… itd. – takve sam u jednom članku nazvao zajedničkim pojmom "štalokatolici" pa su se neki uvrijedili (jer nisu nikad čuli što im kaže Sv. Pavao, tj. sam Bog)! Mnogi nisu svjesni da Kompolje nema ni jednu značajnu kulturnu ustanovu osim crkve. Zato su oni koji se ne angažiraju kao vjernici – grubo zvuči, ali to je istina - zapravo grobari i svoga mjesta. Jer je upravo takav stil života uzrok izumiranja naroda!
Na kraju, dodajem da sam sretan što ima i onih koji me kritiziraju, jer mi je to poticaj da se pitam u čemu sam pogriješio i da se trudim ustrajati zauzeto u službi za dobro naroda… premda više nemam kondiciju kao prije dvadeset godina. Ipak, mi smo Evanđeljem poučeni reći da smo "sluge beskorisne i kad smo sve učinili!" Isto tako, nisam zadovoljan što već tri godine ni od Ministarstva kulture RH ni od "Ministarstva financija" GSB nismo dobili ni kune za obnovu crkve – a svi znaju kako jadno i zapušteno izgleda…!

Dobišmo novog biskupa Zdenka na sam blagdan Blagovisti–Pripovisti, kako to stari Kompoljčani kažu. Ispostavilo se da ste u cijeloj biskupiji jedini pravi poznavatelj biskupa Zdenka, da ste zajedno službovali u Zagrebu, da ste se družili. Svi oni koji vole praviti razne kombinatorike, i graditi se upućeni u sve i svašta, pa i u crkvena pitanja, već počinju govoriti da don Anđelko odlazi u Gospić, da će ga prijatelj biskup postaviti za generalnog vikara. Smetaju li Vam takva naklapanja? Ili Vi svoje župe ne biste ostavili za sve vikarijate ovoga svijeta?

- To je veoma provokativno pitanje, koje traži također nekoliko pojašnjenja. Prvo, nikakva naklapanja mi ne smetaju – svi smo mi svećenici na to naviknuti i ponašamo se po onoj "pusti selo neka priča" (a onu sliku o konju i prašini nije ovdje umjesno spominjati!). Štoviše, da malo proširim temu, i na razne "seoske" priče i na žestoku medijsku "baražnu vatru" ja sam ne samo naviknuo nego i oguglao – u novinarstvu je to "habitus": moraš to mirno prihvatiti ili ćeš izgubiti živce! Osim toga, zar nam Isus nije rekao da se radujemo ako nas progone i svašta lažu o nama – ako je to zbog Njega. A svaki je svećenik izložen "zlim jezicima" i "krivim pogledima" već samim time što je svet-jenik – dionik i djelitelj svetoga! Stjecajem okolnosti, biskupa Zdenka poznajem više nego on mene, premda nismo zajedno službovali. On je upravo u veoma zauzetom obilasku biskupije radi upoznavanja svećenika i stjecanja uvida u stanje u biskupiji. A gdje će i kada će netko od nas "završiti" u novoj rasporedbi ograničenog broja svećenika, mislim da se većina time ne zamara – svakako, ja sam raspoložen kao časnik kojega general ili Glavni stožer može rasporediti bilo gdje, a to znači da po potrebi mogu ostati u Kompolju i otići u misije u Kampalu.
O biskupu Zdenku pak mislim da je on Božji dar našoj biskupiji. Njegovo geslo "Bog sam dostaje!" veliki je poticaj svakom čovjeku da se zamisli, da se upita o smislu svoga života. A nama kršćanima posvješćuje istinitost mudre izreke: "Ako ti je Bog na prvome mjestu, sve će ti biti na svome mjestu!"

Nakon Bogovića dolazi nam Križić. Vidite li možda u tome neku znakovitost? I što Vas je potaknulo da uglazbite njegovo geslo?

- Ta znakovitost nije nimalo slučajna – to sam spomenuo kolegama već na sam dan ređenja. Naime, geslo biskupa Bogovića - "U ime Otca i Sina i Duha Svetoga" – ispovijest je naše vjere u Boga, kojega najčešće spominjemo i zamišljamo kao nebeskog Otca pa se, budući da je biskup Mile "idejni otac" naše biskupije, potvrđuje simbolika da su nam i biskupija i biskup Bogović dar prve Božanske osobe. Nakon njega Bog nam šalje biskupa koji u svoje geslo opet, kao ključnu i na prvo mjesto, stavlja riječ BOG, a u prezimenu ima KRIŽ – koji kao simbol snažno sažima cjelovitost svega što "nosi" Isus Krist odnosno druga Božanska osoba. Ako Bogovićevo razdoblje shvatimo kao biskupijsko "stvaranje", tj. vrijeme osnutka biskupije ter očinsku i upravljačku skrb oko organizacijskog uspostavljanja i zaživljavanja njezinih struktura na svim razinama, Križićevo razdoblje možemo, po analogiji, shvatiti kao vrijeme "odkupljenja", u smislu duhovne nadgradnje započetoga djela odnosno nastavak zidanja "duhovne kuće" (v. 1Pt 2,5) i poticanje vjernika da međusobno "promiču svoj rast na saziđivanje u ljubavi" (v. Ef 4,16). To pak sve znači da bi nam Bog, po "logici simbolike", u trećem razdoblju mogao za pastira dati nekoga tko u imenu ili prezimenu ima simboliku treće Božanske osobe - Duha Svetoga. Naravno, sve ovo može netko vidjeti kao najobičniju maštovitu "konstrukciju" ili "teološko fantaziranje", ali moguće da se jednoga dana sve očituje kao "nimalo slučajno". Jer ako Duh Sveti sa svojim darovima stoji na početku Crkve, tj. kao njezin "pokretač" na dan Pedesetnice, to znači da stoji i "u sve dane do svršetka svijeta", kako nam je Isus obećao svoju pomoć. Zato se čudim onim vjernicima i svećenicima koji su nasjeli na floskule racionalističkih teologa o prednosti institucionalne službe pred karizmatskim zanosom pa ne dopuštaju da Duh Sveti u njihovim župama napravi malo "propuha". Ne znaju što se u svijetu događa, nisu svjesni da je već nastala "buduća Crkva" – i to ne u Europi i Americi, nego u Africi i Aziji! Ne shvaćaju da institucija i karizma moraju ići naprijed složno (i) zajedno usporedno. Inače Riječ "trči" usporeno!
A "biskupova himna", kako zovem pjesmu njegova gesla "Bog sam dostaje", nastala je u nevjerojatnim okolnostima. Svidjelo mi se biskupovo geslo, koje je uzeo od Sv. Terezije Avilske, karmelićanke, jer sam i sâm sedamnaest godina bio u Hrvatskom Leskovcu kod sestara karmelićanki pa mi nije bilo nepoznato. Iz prvih izjava za javnost našega budućeg biskupa Zdenka iščitao sam njegovu želju za molitvenom podporom pred zahtjevnom zadaćom koju mu Bog povjerava. One večeri kad je krenulo hodočašće naše biskupije u Poljsku ja sam ponovno pročitao riječi velike svetice - "Neka te ništa ne zbuni, ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postiže. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan!" - kao i njezino razmišljanje o Isusu prijatelju i vojskovođi. I zanimljivo, sljedeće jutro čim sam se probudio počeli su se nizati stihovi, kao da mi ih netko "diktira": "Ne boj se, dragi brate… neka te ništa ne smete…!" A kada sam poslije došao u ured iz tih je stihova počela "izlaziti" melodija… i tako je malo po malo nastala ta pjesma… - meni je i dan-danas neobjašnjivo kako je i zašto došlo do te inspiracije. Zato sam bio sretan i dirnut kad je tu pjesmu, za koju je obradbu napisao maestro Miroslav Martinjak, katedralni zbor pod vodstvom našega Josipa Šimatovića izvodio u obredu biskupova ređenja. Ali to je također još jedan znak kako Božje darove koje nam je dao moramo dijeliti drugima na zajedničku radost i izgradnju.

Hvala Vam na ovom sučelnom razgovoru i neka Vas Bog u zdravlju poživi na 'mnogaja ljeta'.

- Hvala i Vama na pozivu za ovo "sučeljavanje". Neka milosrdni Gospodin podari obilje svoga blagoslova Vama i svim čitateljima Glasa Gacke. Posebno pozdravljam one koji svakodnevno očekuju i čitaju moje komentare (mnogi su mi to rekli!), uz poticaj svima da što manje gledaju televiziju, tj. bulje u slike na raznim ekranima, ter da što više čitaju. Sve, a poglavito kršćane, podsjećam da je najvažnije svaki dan čitati Bibliju – jer tko ne čita umire glup!

Naš župnik dao intervju u povodu pet godina župničke službe
Što je sve sumnjivo u ovoj pandemiji - tko stoji iza globalnog eksperimenta?

Što je sve sumnjivo u ovoj pandemiji - tko stoji iza globalnog eksperimenta?

U cijelom svijetu poduzimaju se epidemiološke mjere koje iz temelja mijenjaju naše živote. Već sada, a osobito u bliskoj budućnosti, pojedinac, ali i zajednice...   >>>

Iako bez 'zbora', kompoljska 'Stipanja' svečana i radostna

Iako bez 'zbora', kompoljska 'Stipanja' svečana i radostna

Ovogodišnja kompoljska 'letnja Stipanja', zbog cijelom svijetu nametnutog korona terora, 'morala' je biti trostruko drukčija. Budući da su roditelji naših...   >>>

Vedra i sunčana proslava "Karmenice" u Kuterevu

Vedra i sunčana proslava "Karmenice" u Kuterevu

Susjedna župa Kuterevo svečano je 16. srpnja proslavila svoj "zbor", tj. svoju zaštitnicu, Gospu Karmelsku, koja se pučki od davnine naziva "Karmenica"....   >>>

O Danu državnosti - zahvala Bogu i Sv. Ivanu Pavlu

O Danu državnosti - zahvala Bogu i Sv. Ivanu Pavlu

70. godina svećeništva mon. Milana Simčića U Rimskoj kuriji pripremali smo međunarodno priznanje Hrvatske Mons. Milan Simčić, svećenik rodom iz Klane,...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu - u nedjelju na Duhove

Poradi dobro poznatih okolnosti i razloga ovogodišnje slavlje zaštitnice župe Brlog – Pohod Blažene Djevice Marije Elizabeti, tj. župni "zbor", pučki zvan...   >>>

Moja Župa
Mise i pobožnosti

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>